Pričali su mi da je rat otkinuo
dobar komad dragocjenog vremena. Strah je najviše ubijao. Kada bi pala granata,
geleri bi se raspršili kao kapljice vode koje padaju na kamen, pa bi se rane na
tijelu širile kao kuga. Ali rane na tijelu zarastu. Možda ne baš tako brzo, ali
sigurno zarastu. A od straha koji pretrpiš kada padne ta ista granata, kada se
ti isti geleri rasprše kao malo vode, nastane rana na duši, pa se ureže, usiječe
i ostane tu zauvijek. Ma koliko se ti trudio da ne misliš na to, da zaboraviš,
ne uspijeva. Umjesto toga, rana se svakog dana sve više širi, dok na kraju ne oblije
krvlju cijelu dušu, pa ona potamni, i klone. A kada duša klone, tijelo postaje biti samo obična, najobičnija
nakupina mesa i kostiju. Ni mrtvo, ni živo. A ti – ni kriv, ni dužan. Tako su
mi pričali. Djeca su, kažu, bila željna svega. A koliko su bila željna, toliko
su bila i skromna. Željela su samo da imaju nešto pojesti, nečim se zabaviti. Željela
su ići u školu, majku, oca, brata su željela. Željela mir! Željela biti DJECA! Nije
mi jasno kako odrasli ne shvataju. Kako ne razumiju naše skromne želje. Tako su
pričali…
U našem sokaku živi Stara nena, kako je svi zovu. Sama je. Potpuno sama. Nikada se nije udavala, niti je imala djece. Zbog toga je djeca iz našeg sokaka često posjećuju. Pa tako i ja. Kad god odemo, Stara nena nam ispriča priču. I nikada se nije desilo da nam ispriča onu koju smo već čuli. Zbog toga se jako volimo družiti s njom. Jedino što je nena imala na ovome svijetu, je jedan mali kućerak, kojeg su stanovnici sela renovirali prošlog proljeća, i jednog starog, već iznemoglog i klonulog mačka- Brku, kako ga je zvala. Jednom je tako, kada smo otišli da je obiđemo, nena ispričala priču, koju, po običaju, nikada prije nismo čuli…
Bilo je ovo davno, davno, još prije pakla (mislila je na rat). Kada to čuše manja djeca, brzo se raziđoše, i ostasmo samo mi „stariji“. U jednoj maloj varoši, u dnu planine Majevice, na njenom sjeverozapadu, živjela je djevojka. Živješe u jednom starom kućerku, koji bijaše potpuno uništen. Krov na četiri vode, svako malo bez crijepa. Od četiri prozora sa prednje strane, samo jedan imaše čitavo staklo. U toj sobi je i živjela. Zidovi samo što nisu poljubili zemlju. Fasada bijaše samo san. Kako je kuća uopšte stajala uspravno, sami je Bog znao. Ali eto, stajala je. U toj sobi je, kao što već rekoh, živjela djevojka, s majkom. Oca nije zapamtila- poginuo je u rudniku. A brata bolje da nije ni imala. Sve ono malo para što bi majka zaradila, on bi prokockao i popio. Kako i od čega su živjela, ni sama nije znala. Djevojka nije voljela često izlaziti napolje. Dane bi provodila skrivena u mračnoj sobi, čisteći. Jedini prijatelj joj bijaše mačor. Mislim da se zvao Brko. Bio je mlad, sjajne, sive dlake, važno se šepurio i mazio na svakom koraku (opis je u potpunosti odgovarao neninom Brki, osim onog dijela gdje se spomije riječ „mlad“, i „sjajne dlake“). Znala bi djevojka satima maziti Brku, ispovijedajući mu svoje muke i tegobe, a on bi se pravio važen. Međutim, postojalo je biće na ovom svijetu, koje je djevojka voljela više i od Brke. Voljela ga više i od zraka, i od sebe. Srela ga je jednom na rijeci, kada je išla da pere odjeću. Stajao je uz hrast. Činilo joj se kao da su on i hrast blizanci – obojica vitki, plećati, stava sa kojeg se jasno mogla pročitati hrabrost. Kosa mu smeđa, čokoladno smeđa, malo nagnuta na lijevo oko. Oči, isto tako, smeđe. Nos savršen, a usne rumene, kao makovi. Ali to nije ništa u poređenju s onim što je vidjelo njeno srce.
-„Baš kao što je rekao Mali princ“- dodavala bih ja, važno se šepureći -„Prave stvari se vide srcem. Bitno je očima nevidljivo.“.
-„Tako je.“ – ponosno bi odgovarala starice, pa nastavljala sa pričom.
Ali to nije ništa, u poređenju s onim što je vidjelo njeno srce – hrabrost i odmjerenost, ali i nježnost i ljubav. Da, ljubav! Ljubav, koja je sada obasjavala i njeno srce. Gledala ga je krupnim, zelenim očima, sa divljenjem. Nije joj smetala ni gusta, smeđa kosa na licu, ni komarac na čistome čelu. Stajala je nepomično nekoliko trenutaka, napola otvorenih usta. Iza rumenih usana virili su biserno bijeli zubi. U očima neki čudan sjaj, u srcu neki čudan, stran osjećaj. Nešto nepoznato, nešto, što nikada ranije nije susrela. I strah, i sreća. Neizmjerna sreća. Gubila je tlo pod nogama. Kao da je dobila krila, pa joj se učini da može uraditi šta god poželi. Ali onda odjednom, kao da je nešto povuče nazad na zemlju. Pribra se, pokupi neiscijeđene haljine bijelom rukom, pa, zapinjući nogama od suhu zemlju, i dižući ta sobom mali oblačak prašine, potrča kući.
-„Šta ti je“- upita je majka hladno, pomalo ljutito.
-„Ništa, sve je uredu“- odgovori djevojka, isto tako hladno, ne obazirući se na majčinu ljutnju.
Majka nije ni navaljivala. Uze mokre haljine, pa krenu na avliju da ih iscijedi.
Zapravo, djevojka nije lagala. Sve je bilo uredu, u savršenom redu. Te noći nije spavala. Niti ijednu poslije nje. Brku je potpuno zaboravila. Jela je u neznanju. Kao da je tijelom bila na zemlji, a dušom na ko zna kojem nebu. Konačno je voljela, osjetila čar života. Konačno je imala razlog da živi. Ali je njen brat, kao i obično, sve upropastio. Ona se bojala reći mu sve u lice, pa je napisala pismo. Međutim, pismo je završilo kod njenog brata. Kada je pročitao to što je napisala, razbijesnio se kao nikad do tada. On je već bio ugovorio zaruke sa nekim trgovcem, koji je imao toliko novca, da se činilo da se kupa u njemu. Ali ona nije marila za to. Kao što već rekoh, kada je pročitao pismo, užasno se razbijesnio, pa otrča da ubije sestrinog dragog. Ona, jadnica, molila i preklinjala da odustane. Govorila je da, kada bi ubio njenog dragog, kao da bi ubio nju. I nekako je uspjela nagovoriti brata da odustane. I kada je mislila da je sreća konačno došla, umjesto nje, dođe pakao- rat. Mladić ode u vojsku, a ona ponovo ostade sama. On se nikada nije vratio, a ona ga nikada nije prestala čekati…
I moje, ali i oči svih koji su slušali priču- zarosiše. Tek kasnije, kada je nena umrla, u njenoj kući smo pronašli pismo. Ona je ustvari pričala o sebi.
Došla sam kući nikakva. Začas se pozdravila sa roditeljima i zavukla se u svoju sobu- svoje utočište. Razmišljala sam dugo. Kako je samo ovaj svijet nepravedan. Da li je uvijek bilo ovako, ili su ljudi vremenom sve promijenili. I dalje mi nije jasno zašto ljudima treba rat. Zašto bi zbog rata dvoje mladih, koji se vole, bili rastavljeni. Da li je i danas tako. Na trenutak sam zastala. Naravno da jeste! Ni dan danas nije ništa bolje. Rijeke izbjeglica teku negdje, ni sami ne znaju gdje. Odvojeni od voljenih. Od onih koji su razlog zbog kojeg žive. Koje vole više i od zraka, i od sebe. A nemaju pojma gdje su. Niti gdje će biti. Da li će njima ikada biti isto. Hoće li se rat u njihovim zemljama ikada završiti. Da li će se moći vratiti tamo gdje je njihov razlog života. Da li če ikada više sresti svoje voljene, oca, majku, brata, sestru, svog voljenog , svojuvoljenu…??? Ili će možda zauvijek biti rastavljeni. Bilo kako bilo, moramo se nadati najboljem i sanjati bolje sutra. Jer snovi se uvijek ostvare, možda ne brzo, ali se sigurno ostvare. Ali, recimo i da se vrate u svoju domovinu, da li će išta za njih biti kao prije. Da li će išta za sve nas biti kao prije. Iskreno, nadam se da neće. Voljela bih da bude bolje. Da sutra, prekosutra ili nekada, nije bitno kada, bude bolje. Ta, zašto nemaju svi ista prava. Zašto neka djeca mogu ići u školu, a nekima to nije dozvoljeno. Zašto bili čiji očevi moraju u rat. Za koga i za šta se bore? Moramo svi imati ista prava. Moramo svi imati pravo na život, na zdravlje, na školovanje, hranu, igru, osmijeh. Moramo imati mir. Ali, moramo imati još nešto- jednake odgovornosti. Bez obzira da li je u pitanje muškarac ili žena, musliman, kršćanin, budist, jevrej, Bošnjak, Amerikanac, Englez, Rom. Moramo biti jednaki.
U našem sokaku živi Stara nena, kako je svi zovu. Sama je. Potpuno sama. Nikada se nije udavala, niti je imala djece. Zbog toga je djeca iz našeg sokaka često posjećuju. Pa tako i ja. Kad god odemo, Stara nena nam ispriča priču. I nikada se nije desilo da nam ispriča onu koju smo već čuli. Zbog toga se jako volimo družiti s njom. Jedino što je nena imala na ovome svijetu, je jedan mali kućerak, kojeg su stanovnici sela renovirali prošlog proljeća, i jednog starog, već iznemoglog i klonulog mačka- Brku, kako ga je zvala. Jednom je tako, kada smo otišli da je obiđemo, nena ispričala priču, koju, po običaju, nikada prije nismo čuli…
Bilo je ovo davno, davno, još prije pakla (mislila je na rat). Kada to čuše manja djeca, brzo se raziđoše, i ostasmo samo mi „stariji“. U jednoj maloj varoši, u dnu planine Majevice, na njenom sjeverozapadu, živjela je djevojka. Živješe u jednom starom kućerku, koji bijaše potpuno uništen. Krov na četiri vode, svako malo bez crijepa. Od četiri prozora sa prednje strane, samo jedan imaše čitavo staklo. U toj sobi je i živjela. Zidovi samo što nisu poljubili zemlju. Fasada bijaše samo san. Kako je kuća uopšte stajala uspravno, sami je Bog znao. Ali eto, stajala je. U toj sobi je, kao što već rekoh, živjela djevojka, s majkom. Oca nije zapamtila- poginuo je u rudniku. A brata bolje da nije ni imala. Sve ono malo para što bi majka zaradila, on bi prokockao i popio. Kako i od čega su živjela, ni sama nije znala. Djevojka nije voljela često izlaziti napolje. Dane bi provodila skrivena u mračnoj sobi, čisteći. Jedini prijatelj joj bijaše mačor. Mislim da se zvao Brko. Bio je mlad, sjajne, sive dlake, važno se šepurio i mazio na svakom koraku (opis je u potpunosti odgovarao neninom Brki, osim onog dijela gdje se spomije riječ „mlad“, i „sjajne dlake“). Znala bi djevojka satima maziti Brku, ispovijedajući mu svoje muke i tegobe, a on bi se pravio važen. Međutim, postojalo je biće na ovom svijetu, koje je djevojka voljela više i od Brke. Voljela ga više i od zraka, i od sebe. Srela ga je jednom na rijeci, kada je išla da pere odjeću. Stajao je uz hrast. Činilo joj se kao da su on i hrast blizanci – obojica vitki, plećati, stava sa kojeg se jasno mogla pročitati hrabrost. Kosa mu smeđa, čokoladno smeđa, malo nagnuta na lijevo oko. Oči, isto tako, smeđe. Nos savršen, a usne rumene, kao makovi. Ali to nije ništa u poređenju s onim što je vidjelo njeno srce.
-„Baš kao što je rekao Mali princ“- dodavala bih ja, važno se šepureći -„Prave stvari se vide srcem. Bitno je očima nevidljivo.“.
-„Tako je.“ – ponosno bi odgovarala starice, pa nastavljala sa pričom.
Ali to nije ništa, u poređenju s onim što je vidjelo njeno srce – hrabrost i odmjerenost, ali i nježnost i ljubav. Da, ljubav! Ljubav, koja je sada obasjavala i njeno srce. Gledala ga je krupnim, zelenim očima, sa divljenjem. Nije joj smetala ni gusta, smeđa kosa na licu, ni komarac na čistome čelu. Stajala je nepomično nekoliko trenutaka, napola otvorenih usta. Iza rumenih usana virili su biserno bijeli zubi. U očima neki čudan sjaj, u srcu neki čudan, stran osjećaj. Nešto nepoznato, nešto, što nikada ranije nije susrela. I strah, i sreća. Neizmjerna sreća. Gubila je tlo pod nogama. Kao da je dobila krila, pa joj se učini da može uraditi šta god poželi. Ali onda odjednom, kao da je nešto povuče nazad na zemlju. Pribra se, pokupi neiscijeđene haljine bijelom rukom, pa, zapinjući nogama od suhu zemlju, i dižući ta sobom mali oblačak prašine, potrča kući.
-„Šta ti je“- upita je majka hladno, pomalo ljutito.
-„Ništa, sve je uredu“- odgovori djevojka, isto tako hladno, ne obazirući se na majčinu ljutnju.
Majka nije ni navaljivala. Uze mokre haljine, pa krenu na avliju da ih iscijedi.
Zapravo, djevojka nije lagala. Sve je bilo uredu, u savršenom redu. Te noći nije spavala. Niti ijednu poslije nje. Brku je potpuno zaboravila. Jela je u neznanju. Kao da je tijelom bila na zemlji, a dušom na ko zna kojem nebu. Konačno je voljela, osjetila čar života. Konačno je imala razlog da živi. Ali je njen brat, kao i obično, sve upropastio. Ona se bojala reći mu sve u lice, pa je napisala pismo. Međutim, pismo je završilo kod njenog brata. Kada je pročitao to što je napisala, razbijesnio se kao nikad do tada. On je već bio ugovorio zaruke sa nekim trgovcem, koji je imao toliko novca, da se činilo da se kupa u njemu. Ali ona nije marila za to. Kao što već rekoh, kada je pročitao pismo, užasno se razbijesnio, pa otrča da ubije sestrinog dragog. Ona, jadnica, molila i preklinjala da odustane. Govorila je da, kada bi ubio njenog dragog, kao da bi ubio nju. I nekako je uspjela nagovoriti brata da odustane. I kada je mislila da je sreća konačno došla, umjesto nje, dođe pakao- rat. Mladić ode u vojsku, a ona ponovo ostade sama. On se nikada nije vratio, a ona ga nikada nije prestala čekati…
I moje, ali i oči svih koji su slušali priču- zarosiše. Tek kasnije, kada je nena umrla, u njenoj kući smo pronašli pismo. Ona je ustvari pričala o sebi.
Došla sam kući nikakva. Začas se pozdravila sa roditeljima i zavukla se u svoju sobu- svoje utočište. Razmišljala sam dugo. Kako je samo ovaj svijet nepravedan. Da li je uvijek bilo ovako, ili su ljudi vremenom sve promijenili. I dalje mi nije jasno zašto ljudima treba rat. Zašto bi zbog rata dvoje mladih, koji se vole, bili rastavljeni. Da li je i danas tako. Na trenutak sam zastala. Naravno da jeste! Ni dan danas nije ništa bolje. Rijeke izbjeglica teku negdje, ni sami ne znaju gdje. Odvojeni od voljenih. Od onih koji su razlog zbog kojeg žive. Koje vole više i od zraka, i od sebe. A nemaju pojma gdje su. Niti gdje će biti. Da li će njima ikada biti isto. Hoće li se rat u njihovim zemljama ikada završiti. Da li će se moći vratiti tamo gdje je njihov razlog života. Da li če ikada više sresti svoje voljene, oca, majku, brata, sestru, svog voljenog , svojuvoljenu…??? Ili će možda zauvijek biti rastavljeni. Bilo kako bilo, moramo se nadati najboljem i sanjati bolje sutra. Jer snovi se uvijek ostvare, možda ne brzo, ali se sigurno ostvare. Ali, recimo i da se vrate u svoju domovinu, da li će išta za njih biti kao prije. Da li će išta za sve nas biti kao prije. Iskreno, nadam se da neće. Voljela bih da bude bolje. Da sutra, prekosutra ili nekada, nije bitno kada, bude bolje. Ta, zašto nemaju svi ista prava. Zašto neka djeca mogu ići u školu, a nekima to nije dozvoljeno. Zašto bili čiji očevi moraju u rat. Za koga i za šta se bore? Moramo svi imati ista prava. Moramo svi imati pravo na život, na zdravlje, na školovanje, hranu, igru, osmijeh. Moramo imati mir. Ali, moramo imati još nešto- jednake odgovornosti. Bez obzira da li je u pitanje muškarac ili žena, musliman, kršćanin, budist, jevrej, Bošnjak, Amerikanac, Englez, Rom. Moramo biti jednaki.
Sada shvatam da se moramo boriti, ali
sigurno ne ratom- nego riječju. Moramo se boriti za bolje sutra, ako smo jučer
patili da sutra više niko ne pati. I to moramo početi danas! Zato, svi zajedno;
Dajmo svoj glas za pravo i mir.
Tekst je nastao u sklopu konkursa "Moj glas za ljudska prava i mir" koji implementira Mreža za izgradnju mira.
Nema komentara:
Objavi komentar